Pisanje o arhitekturi Françoisa Rochea, Stéphanie Lavaux i njihova pariškog ureda R&Sie(n), koji svakih nekoliko godina namjerno mijenja ime kako bi naglasio svoje neslaganje s brendiranjem i ukazao na kameleonsku strategiju kao važno načelo u svojoj praksi, možda bi vrijedilo započeti mimikriranjem.  I sam čelni čovjek heretičnog ureda Roche visoko vrednuje «poremećaj osobnosti», vidjevši upravo u njemu mogućnost arhitektove infiltracije i neprestane mijene i transformacije. Skrivajući se iza tzv. empirijskog pristupa, tvrdeći kako gradi na principu indukcije i dedukcije (zapravo, narodski rečeno, sistemom «pokušaja i pogrešaka»), Roche uzdiže slučajnost na najviše postolje. Ipak, pomnijem oku neće promaknuti kako iza projekata njegova tima leži visoko promišljena teorijska podloga, da ne kažem vizija, koja Rochea nedvojbeno svrstava u francusku školu filozofa-arhitekata. Njegove projekte teško je razumjeti bez poznavanja teorijskih premisa na kojima počivaju, a uputno je Rocheove tekstove čitati, ako ne između redaka, onda bar između fusnota. Zalažući se za arhitekturu «stalne napetosti» koja razotkriva maštarije i proturječja koja pokreću naše društvo, umjesto arhitekture fosiliziranih inkarnacija, leševa naivističkih ideja progresa i oportunizma citata, treba, tvrdi Roche, neprestano «crpiti ustitralu, uznemirujuću i putenu vremenitost».